Aretej ili zagrebački život jednog fosila

Petnaesti festival Miroslav Krleža otvoren je predstavom Aretej u režiji Aide Bukvić i dramaturgiji Gorana Matovića. Da sve što o Areteju znamo ne bi bili dosadni citati iz dosadnih pisaca, predstava je koncipirana procesijski na pet gornjogradskih postaja, kao hommage izvedbi Areteja na Dubrovačkim ljetnim igrama u tvrđavi Bokar. Tako ga je 1972. bio zamislio Georgij Paro, kompleksnije od onoga što je ostvareno u Zagrebu, iako je dobar izbor lokacija dokaz da Aretej funkcionira u svakoj urbanoj povijesnoj jezgri. Zagreb ga je mogao potpuno posvojiti, da dublja razrada nije stala s pomnim odabirom ambijenta (Art park, Tunel Grič, Radićeva, Kamenita vrata, prostor ispred gornjogradske ljekarne i dvorište Gimnazije Tituša Brezovačkog).

Predstava nije zakoračila u 21. stoljeće, a trebala je / Snimila Ines Novković

Predstava nije zakoračila u 21. stoljeće, a trebala je. Zagrebački se Aretej time uspješno, aktualnim motivima poput političke prinude i pitanja opstanka humanističke misli u tehnološki naprednoj civilizaciji u kojoj ljudi postaju bezosjećajni, muzejski odcijepio od suvremene publike. Dakako, Krležina suvremenost proizlazi i iz mitske uopćenosti ideja: povijesne relativnosti iskaza, moći imaginacije nad empirijskom stvarnošću te pitanja što je baza ljudskog odnosa, što razdvaja zvijer od čovjeka. No, dok Aretej preispituje Galena, pa makar mu uvide spalili, ova se predstava ne usuđuje preispitivati Krležu i redefinirati vrijeme u kojem se „progonjeni čovjek bori za dostojanstvo misli“.

Gdje može riskirati, predstava je suzdržana, čak i sklona rješenjima koja iritiraju neinventivnošću i ometaju prožimanje ambijenta, glumca i publike. Iznimne prilike da se igra u interakciji s prostorom propuštene su, pa se solidno dramaturško sažimanje lica našlo pred zidom nelogičnosti, formalnosti i neadaptiranosti kontekstu, u igri koja bi se samoinicijativno otvorila da se samo usudilo zakoraknuti u anno Domini MMXXVI.

Drugi je problem emocionalnog registra. Krležin kartezijanizam (glumimo, dakle jesmo) zahtijeva uvjerenje. U strahopoštovanju je lako zaboraviti da Krleža nisu samo verbalni rafali ideja, nego da ih govore ljudi od krvi i mesa koji nešto osjećaju, a stoga i jesu. Emocionalni spektar nam je neophodan; on dokazuje da je u čovjeku nešto važnije od „glave“, pa makar taj višak nosila retorička bujica, pečat sapiensa.

Aretej tako nije samo filozofska ruminacija, on je i komad života, ovdje nažalost bez emocionalnog ritma. Tekst je naučen, ali reprodukcija je intonativno bezidejna nervoza, a ne verbalno klatno nijansirane emocionalne napetosti od najljudskijeg do najzvjerskijeg čovjekova lica, od nadahnuća do beznađa. To je deklarativni Aretej, ritmički zaostao na razini figurativne bestjelesne retorike.

Glumci su korektni, ali bez unutarnje nužnosti posljednjih humanista u cikličkoj borbi protiv raščovječavanja svijeta. Od Luke Sliškovića (Aretej) i Dijane Vidušin (Livija, Klara) dobivamo ili stanje pripravnosti ili agresiju, iako se mjestimično sjete da je moguće izraziti i drugačiji sentiment. Hladna nezainteresiranost Silvija Vovka (Morgens) brzo gubi čar, posebno kada bi rezignirano lice trebala obasjati nenadana iskra ideala. Nešto je intonativno, time i emocionalno raznolikiji Siniša Ružić (Kajo, Barun, Magistar), pronašavši osobu iza riječi.

Igor Jurinić i Bela Grah (Apatridi A i B) imaju najteži zadatak, kojega možda i nisu svjesni, kao izvanvremenski hibridi. Iako su perspektivni mladi glumci, očito je da se nisu doista uhvatili ukoštac s nezavidnom, metateatarskom artikulacijom čovjeka, danas i ništavnijeg od predmeta, a navedeni su na tumačenje turista i apatrida kakvi su od njih (od nas!) udaljeni koliko i palatinski arhijatri. Nikši Marinoviću (Čičerone, Maître d’hôtel) dramaturški su natovarena sva mjesta izravnog doticaja mita i života, ali umjesto da mu se, uz Apatride, posveti najviše pažnje, ostao je režijski zapušten. Pohvalna je njegova muzička koncepcija u kojoj mu lijepo asistiraju Grah i Jurinić, ali je šteta što u tome, potpuno sterilno i bez rizika, nisu ni pokušali aktivirati publiku.

Sve u svemu, trebalo je prodirati u naučene riječi i preispitivati te naoko beznadne ljude koji su ipak posljednji bedem nade europske civilizacije. Iako otvara stara pitanja u zanimljivim novim prostorima, zagrebački Aretej previše zazire od samoga sebe i svega što bi ga moglo učiniti legendarnim – od ambijenta, kontakta s publikom, emocionalnog uvjerenja i simbolički organizirane autorefleksivnosti.

Sjajne je misli opasno fosilizirati. One ne gube sjaj, ali lako im je oduzeti aktualnost, a time i slobodu.